Ova je sjajan i već tisućama godina prokušan recept. Vrlo uspješan. Bez obzira koliko je razvijeno društvo, kakve automobile vozimo, kakve mobitele rabimo, kakve televizore gledamo, još se uvijek rado okupljamo oko stola. Nadomjestaka za hranu ima koliko volite no ima li većeg gušta od sočnog odreska, hrskave salate, mirisne slastice. Da vam krenu sline čim ih samo vidite.
Hrana je danas postala naša opsesija i naše opterećenje. S jedne strane, želimo biti siti i zadovoljni, s druge strane želimo izgledati mlado i poželjno. Iako te dvije želje ne bi trebale biti u sukobu, izgleda da danas to ipak jesu. Zato što zadovoljavajuća količina hrane neće na kraju rezultirati poželjnim stasom. Barem onoga što se danas u medijima prezentira kao lijepo i poželjno. Kada pogledam slike od prije 5 ili još bolje 10 godina dama eksponiranih u medijima najčešće vidim bitnu razliku. Danas su mršavije. Iako ne znam zašto. Prije 10 godina bile su mlađe s više kila i meni su izgledale bolje. Danas imaju manje kile i izgledaju…izgledaju. Samo ću to reći. Čini se kako se i percepcija svih nas promijenila. Mršavije je pod svaku cijenu ljepše.
Hranom i hranjenjem u astrologiji upravlja Mjesec. On označava našu potrebu za sigurnošću i zaštićenošću. Kada smo djeca, tu našu potrebu zadovoljavaju roditelji, najviše majka, a sa zrelošću bilo bi poželjno da se naučimo sami zadovoljiti vlastite potrebe. Što se ne događa uvijek. Neki uporno očekuju i kada su debelo prešli granicu punoljetnosti da se netko drugi brine u njihovim osnovnim potrebama. Naš odnos prema hrani ovisi o načinu na koji se odnosimo prema svojim vlastitim potrebama.
Vjerujem da je svakom od nas poznat osjećaj koji nam može pružiti hrana u trenutku kada se osjećamo nesigurno ili nesretno. Nekima se to događa povremeno, a nekima je to redovita ´terapija´. Ovim drugima takav način ´smirivanja´ može prerasti u ovisnost. Ovisnosti i navike spadaju također pod Mjesečevu domenu. Umjesto da se nauče nositi s nesigurnošću života (a ruku na srce život je sve no siguran), ima onih koji posežu za hranom ponovo i ponovo, još i još, sve dok im želuci ne budu prepuni i oni zaborave na sve, osim na svoj osjećaj sitosti i ispunjenosti.
Druga su, pak, krajnost, oni koji uvijek, u svakom trenutku nastoje sve u svom životu imati pod kontrolom. Psiholozi kažu kako su to ljudi odrasli u nestabilnim obiteljskim prilikama te kako u odraslom dobu nastoje izbjeći takve situacije, držeći čvrsto i prečvrsto uzde svog života u rukama. Kod njih je i hranjenje svojevrsna strogo kontrolirana disciplina – koliko su, što i kada pojeli. Oni ne žele dozvoliti da njihovi instinkti (čitaj Mjesec) vladaju njima. Oni su iznad toga. Njihovo tijelo je uvijek pod njihovim nadzorom. Na taj način život im postaje dobro isprogramiran, ali postaju nezadovoljni i sve je manje i manje onoga što ih može učiniti sretnima i zadovoljnima.
Kako god, bez hrane ne možemo živjeti. Ali ona nas može i ubiti. Sve je dobro dok se hranimo kako bismo preživjeli i normalno funkcionirali. No što kada hrana postane kompenzacija za nezadovoljstvo ili nužno zlo, moramo se zapitati što se to s nama doista događa. Što to pokušavamo na taj način od sebe sakriti?
I da se vratim na naslov posta. Ljubav ide kroz želudac. Dakle, stvari su prilično jasne. Ako ste doista zadovoljni vlastitim životom, hrana neće biti vaša opsesija, pozitivna ili negativna. Kao i sve druge dobre stvari u životu, ona će samo biti dio onoga što čini vašu svakodnevicu.